Unobserved individual and firm heterogeneity in wage and tenure functions: evidence from German linked employer-employee data

We estimate wage and job tenure functions that include individual and firm effects capturing time-invariant unobserved worker and firm heterogeneity using German linked employer-employee data (LIAB data set). We find that both types of heterogeneity are correlated to the observed characteristics and that it is therefore warranted to include individual and firm fixed effects in both the wage and the job tenure equation. We look into the correlation of the unobserved heterogeneity components with each other. We find that high-wage workers tend to be low-tenure workers, i.e. higher unobserved ability seems to be associated with higher job mobility. At firm level, there seems to be a trade-off between wages and job stability: High-wage firms tend to be low-tenure firms, which suggests that low job stability may be compensated by higher wages. High-wage workers seem to sort into low-wage/high-tenure firms. They seem to forgo some of their earnings potential in favour of higher job stability

Track Fitting in the ATLAS Experiment

ATLAS is one of the four experiments that will analyze the proton-proton collisions that the LHC will produce. ATLAS consists of several subsystems: the inner detector, the calorimeters, and the muon spectrometer. In this thesis, emphasis is placed on the analysis of the data from the inner tracker and the muon spectrometer. For each particle, the detector performs a number of position measurements. From this set of three-dimensional points, the trajectory of the particle can be reconstructed using computer calculations. In this thesis an algorithm is described that is based on the minimization of a global $\chi^2$ function. The algorithm corrects for energy loss and scattering in the detector material, by introducing extra fit parameters for these material effects. The propagation of the tracks through the magnetic field in the detector is performed using a fourth order Runge-Kutta procedure. This procedure is numerical, therefore it requires a significant amount of computation time. It turns out that the derivatives of the measurements with respect to the track parameters can be evaluated analytically, which reduces the amount of computation time required. The algorithm has been used to study data from the Combined Testbeam in 2004, as well as cosmic ray data recorded by the inner detector in 2006. In addition, the algorithm has been tested using simulated collision events in ATLAS. The performance of the algorithm is competitive with other solutions

Magnon Planar Hall Effect and Anisotropic Magnetoresistance in a Magnetic Insulator

Electrical resistivities can be different for charge currents travelling parallel or perpendicular to the magnetization in magnetically ordered conductors or semiconductors, resulting in the well-known planar Hall effect and anisotropic magnetoresistance. Here, we study the analogous anisotropic magnetotransport behavior for magnons in a magnetic insulator Y$_{3}$Fe$_{5}$O$_{12}$. Electrical and thermal magnon injection, and electrical detection methods are used at room temperature with transverse and longitudinal geometries to measure the magnon planar Hall effect and anisotropic magnetoresistance, respectively. We observe that the relative difference between magnon current conductivities parallel and perpendicular to the magnetization, with respect to the average magnon conductivity, i.e. $|(\sigma_{\parallel}^{\textrm{m}}-\sigma_{\perp}^{\textrm{m}})/\sigma_{0}^{\textrm{m}}|$ , is approximately 5% with the majority of the measured devices showing $\sigma_{\perp}^{\textrm{m}}>\sigma_{\parallel}^{\textrm{m}}$.Comment: 18 pages, 16 figure

Nonlocal magnon-polaron transport in yttrium iron garnet

The spin Seebeck effect (SSE) is observed in magnetic insulator|heavy metal bilayers as an inverse spin Hall effect voltage under a temperature gradient. The SSE can be detected nonlocally as well, viz. in terms of the voltage in a second metallic contact (detector) on the magnetic film, spatially separated from the first contact that is used to apply the temperature bias (injector). Magnon-polarons are hybridized lattice and spin waves in magnetic materials, generated by the magnetoelastic interaction. Kikkawa et al. [Phys. Rev. Lett. \textbf{117}, 207203 (2016)] interpreted a resonant enhancement of the local SSE in yttrium iron garnet (YIG) as a function of the magnetic field in terms of magnon-polaron formation. Here we report the observation of magnon-polarons in \emph{nonlocal} magnon spin injection/detection devices for various injector-detector spacings and sample temperatures. Unexpectedly, we find that the magnon-polaron resonances can suppress rather than enhance the nonlocal SSE. Using finite element modelling we explain our observations as a competition between the SSE and spin diffusion in YIG. These results give unprecedented insights into the magnon-phonon interaction in a key magnetic material.Comment: 5 pages, 6 figure

Auto-oscillation threshold and line narrowing in MgO-based spin-torque oscillators

We present an experimental study of the power spectrum of current-driven magnetization oscillations in MgO tunnel junctions under low bias. We find the existence of narrow spectral lines, down to 8 MHz in width at a frequency of 10.7 GHz, for small applied fields with clear evidence of an auto-oscillation threshold. Micromagnetics simulations indicate that the excited mode corresponds to an edge mode of the synthetic antiferromagnet

Auto-oscillation threshold, narrow spectral lines, and line jitter in spin-torque oscillators based on MgO magnetic tunnel junctions

We demonstrate spin torque induced auto-oscillation in MgO-based magnetic tunnel junctions. At the generation threshold, we observe a strong line narrowing down to 6 MHz at 300K and a dramatic increase in oscillator power, yielding spectrally pure oscillations free of flicker noise. Setting the synthetic antiferromagnet into autooscillation requires the same current polarity as the one needed to switch the free layer magnetization. The induced auto-oscillations are observed even at zero applied field, which is believed to be the acoustic mode of the synthetic antiferromagnet. While the phase coherence of the auto-oscillation is of the order of microseconds, the power autocorrelation time is of the order of milliseconds and can be strongly influenced by the free layer dynamics

Relative entropy as a measure of inhomogeneity in general relativity

We introduce the notion of relative volume entropy for two spacetimes with preferred compact spacelike foliations. This is accomplished by applying the notion of Kullback-Leibler divergence to the volume elements induced on spacelike slices. The resulting quantity gives a lower bound on the number of bits which are necessary to describe one metric given the other. For illustration, we study some examples, in particular gravitational waves, and conclude that the relative volume entropy is a suitable device for quantitative comparison of the inhomogeneity of two spacetimes.Comment: 15 pages, 7 figure

Utjecaj trenažnog intenziteta na zdravlje starijih osoba

Uvod Kako starimo, naš se kapacitet za dugotrajno i intenzivno tjelesno vježbanje smanjuje. Ta pojava djelomično ocrtava smanjenje kardiorespiratornoga kapaciteta i to na račun snižavanja stope potrošnje kisika kao funkcije dviju komponenata: srčanog ucinka i tkivne potrošnje kisika. Neželjene posljedice tih promjena uključuju tahikardiju za vrijeme napora i povećani rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti. Usprkos povećanom interesu za prevenciju i liječenje narušeni kardirespiratornih funkcija, još uvijek nije potpuno jasno koliko je to stanje uzrokovano ireverzibilnim promjenama starenja, koje su otporne na intervencije, a koliko neaktivnim životnim stilom ili prevelikom konzumacijom energetski bogatih namirnica, na što se može djelovati. Upravo se neaktivnost i prekomjerna konzumacija energetski bogate hrane smatraju glavnim uzrocima metaboličkog sindroma obilježenog kombinacijom povišenoga krvnoga tlaka, abdominalnom gojaznošću, povećanom količinom masnoće u krvi, inzulinskom otpornošću i povećanom koagulacijom krvi. Navedene karakteristike su i faktori rizika kardiovaskularnih bolesti i srčanog udara (Kaplan, 1989; Opara i Levine, 1997). Neke zavisne varijable koje se odnose na kardiovaskularne funkcije lako je mjeriti, npr. Fickova jednadžba, ventilacijski prag (VP) (što je mjera aerobne sposobnosti) i frekvencija srca (FS). Osim toga, krvni tlak (RR) je varijabla kardiorespiratornih funkcija koja sudjeluje u prijenosu kisika za vrijeme vježbanja i također značajno utječe na kardiovaskularno zdravlje. Povećanje krvnog tlaka, koje se javlja s dobi, može oštetiti cirkulaciju prema bubrezima i ostalim vitalnim perifernim organima, uzrokovati srčanu hipertrofiju i povećati rizik od srčanog udara. Iako tjelesno vježbanje može pridonijeti smanjenju krvnog tlaka u mirovanju, njegov utjecaj nije univerzalan. Naime, u nekim su slučajevima zabilježeni i nepovoljni učinci vježbanja (trening jačeg intenziteta). Cilj je ovog istraživanja utvrditi u kojem opsegu jednostavan prototip tjelesnog vježbanja - hodanje, može djelovati na poboljšanje kardio-respiratornih funkcija u starijih osoba. Ako se tjelesno vježbanje preporučuje za dobrobit pojedinca, nužno je ispitati odnose između količine tjelesnog vježbanja, intenziteta i nekih komponenata kardio-respiratornih funkcija. Metoda Uzorak ispitanika činile su 42 gojazne do umjereno gojazne žene u postmenopauzi. Sve su ispitanice dobrovoljno sudjelovale u 15-tjednom trenažnom programu koji je osmislio i odobrio Ocjenjivački odbor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Michiganu. Trenažni postupak sastojao se od hodanja u jutarnjim satima po 4,83 km dnevno, pet dana u tjednu, u ukupnom trajanju od 15 tjedana. Za vrijeme hodanja trener je mjerio vrijeme i prijebenu udaljenost. Ispitanice su podijeljene u u dvije skupine prema dobi, težini, tjelesnoj grabi i inicijalnoj razini aerobnih sposobnosti, koje su vježbale intenzitom od 95% ili 125% ventilacijskog praga. Razina VP bila je prethodno utvrđena testom hodanja na pokretnom sagu. Prije početka i na kraju trenažnog programa, ispitanice su izmjerene s obzirom na ispitivane zavisne varijable: indeks tjelesne mase (body mass index, BMI), postotak tjelesne masti, VP i FS koja je mjerena Polar tahometrom za vrijeme hodanja na traci. Promjene u srčanoj frekvenciji i krvnom tlaku procjenjivane su na temelju njihova praćenja pomoću TM2421 ambulantnog FS-RR monitora tijekom sedam dana (A&D Company, Tokyo, Japan). Ispitanice nisu sudjelovale ni u kakvom dodatnom programu vježbanja. Rezultati Dnevni uzorak promjena FS i krvnog tlaka, uključujući i prosječnu procjenu srčanog ritma (MESOR), veličinu dnevnih otklona ispod i iznad prosječnog ritma (dvostruka amplituda), kao i standardne devijacije FS i RR izračunate su nakon prilagođavanja FS i RR 24- i 12-satnoj kosinusnoj krivulji (Halberg, 1969). Pomoću studentovog t-testa izračunate su promjene u veličinama parametara zavisnih varijabli. Utjecaj treninga na antopometrijske varijable nije se odrazio na veličinu BMI-a, dok je došlo do statistički značajnog smanjenja tjelesne masti (t=3.591, p<0.001). Umjereni gubitak tjelesne masti (2-3%), koji nije popraćen smanjenjem tjelesne mase, sukladan je nalazima prethodnih istraživanja koja govore o paralelnom povećanju bezmasne tjelesne mase (Ballor i Poehlman, 1994). Intenzitet treninga djelovao je stimulativno na aerobni kapacitet, i to preko povećanja VP-a. Trening je proizveo 4.5%-tno povećanje VP-a za svakih 10% povecanja trenažnog intenziteta. S druge strane, trenažni je intenzitet proizveo manje izraženi učinak na mjere funkcija RR-a. Trenažni intenzitet djelovao je i na smanjenje sistoličkog i dijastoličkog krvnog tlaka (RRsis, RRdijast), srcane frekvencije (FS) i srčanog ritma (MESOR), a učinak je bio proporcionalan intenzitetu vježbanja. Međutim, niti jedna od navedenih promjena nije bila statistički značajna. Kod jedne ispitanice, koja je vježbala sa 118.5% svog plućnoga kapaciteta, utvrđeno je smanjenje vrijednosti RRsis i MESOR (3mm Hg niže, mjereno pomoću Circadian Hyper Amplitude Tension, CHAT) nakon treninga. Međutim, nisu zabilježeni promjene krajnjih cirkadijanih RRsis i RRdijast dvostrukih amplituda. Zaključak Ovo istraživanje omogućuje donošenje ograničenih zaključaka o učinkovitosti hodanja radi poboljšanja kardio-respiratornih funkcija u postmenopauzalnih žena. Opći zaključak jest da je 15-tjedni trenažni postupak dovoljan za povećanje aerobnoga kapaciteta, a da će veličina poboljšanja, sukladno Karvonenovoj observaciji (Karvonen, 1957), proporcionalno ovisiti o trenažnom intenzitetu. Primijenjeni program vježbanja dovodi do značajnog povećanja aerobnoga kapaciteta, a dobiveni trend smanjenja parametara FS i RR nije statistički značajan. Unutar mjerenih kardio-respiratornih varijabli, samo su se neke komponente (RRsis, RRdijast, FS, MESOR) promijenile pod utjecajem trenažnog intenziteta. Također je došlo do neznačajnog smanjenja mjera njihove varijabilnosti. Iako rezultati ovog istraživanja nemaju dostatnu snagu da bismo definitivno mogli utvrditi ove odnose, razumno je reći da umjerena trenažna aktivnost (hodanje) može imati povoljne modifikacijske ucinke na MESOR i prosječne vrijednosti varijabli RRsis, RRdijast i FS, što je sukladno nalazima nekih prethodnih istraživanja. Intenzitet treninga nije utjecao na stopu ubrzanja FS za vrijeme progresivnog testa hodanja na traci niti na promjenu varijabilnosti mjera FS i RR. Konačno, može se zaključiti kako je RR pod kontrolom većeg broja faktora, što je vidljivo kada se RR abnormalnosti razmatraju izvan cirkadijanog konteksta. Nalazi dobiveni mjerenjem CHAT na primjeru jedne ispitanice (Borer i sur, 2002) pokazuju povećani rizik od srčanog udara usprkos normalnim prosječnim vrijednostima krvnog tlaka. Taj primjer ukazuje na različite mehanizme koji koordiniraju RR, FS i MESOR, s jedne, i cirkadijane promjene, s druge strane. Za bolje razumijevanje učinaka tjelesnog vježbanja na te kardio-respiratorne varijable potrebna su daljnja istraživanja. Koristan prilog tome bila bi upotreba prijenosnih monitora FS-RR koji bilježe srcane ritmove, kao i cirkadijane promjene (Halberg, sur. 2002)

Utjecaj trenažnog intenziteta na zdravlje starijih osoba

Uvod Kako starimo, naš se kapacitet za dugotrajno i intenzivno tjelesno vježbanje smanjuje. Ta pojava djelomično ocrtava smanjenje kardiorespiratornoga kapaciteta i to na račun snižavanja stope potrošnje kisika kao funkcije dviju komponenata: srčanog ucinka i tkivne potrošnje kisika. Neželjene posljedice tih promjena uključuju tahikardiju za vrijeme napora i povećani rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti. Usprkos povećanom interesu za prevenciju i liječenje narušeni kardirespiratornih funkcija, još uvijek nije potpuno jasno koliko je to stanje uzrokovano ireverzibilnim promjenama starenja, koje su otporne na intervencije, a koliko neaktivnim životnim stilom ili prevelikom konzumacijom energetski bogatih namirnica, na što se može djelovati. Upravo se neaktivnost i prekomjerna konzumacija energetski bogate hrane smatraju glavnim uzrocima metaboličkog sindroma obilježenog kombinacijom povišenoga krvnoga tlaka, abdominalnom gojaznošću, povećanom količinom masnoće u krvi, inzulinskom otpornošću i povećanom koagulacijom krvi. Navedene karakteristike su i faktori rizika kardiovaskularnih bolesti i srčanog udara (Kaplan, 1989; Opara i Levine, 1997). Neke zavisne varijable koje se odnose na kardiovaskularne funkcije lako je mjeriti, npr. Fickova jednadžba, ventilacijski prag (VP) (što je mjera aerobne sposobnosti) i frekvencija srca (FS). Osim toga, krvni tlak (RR) je varijabla kardiorespiratornih funkcija koja sudjeluje u prijenosu kisika za vrijeme vježbanja i također značajno utječe na kardiovaskularno zdravlje. Povećanje krvnog tlaka, koje se javlja s dobi, može oštetiti cirkulaciju prema bubrezima i ostalim vitalnim perifernim organima, uzrokovati srčanu hipertrofiju i povećati rizik od srčanog udara. Iako tjelesno vježbanje može pridonijeti smanjenju krvnog tlaka u mirovanju, njegov utjecaj nije univerzalan. Naime, u nekim su slučajevima zabilježeni i nepovoljni učinci vježbanja (trening jačeg intenziteta). Cilj je ovog istraživanja utvrditi u kojem opsegu jednostavan prototip tjelesnog vježbanja - hodanje, može djelovati na poboljšanje kardio-respiratornih funkcija u starijih osoba. Ako se tjelesno vježbanje preporučuje za dobrobit pojedinca, nužno je ispitati odnose između količine tjelesnog vježbanja, intenziteta i nekih komponenata kardio-respiratornih funkcija. Metoda Uzorak ispitanika činile su 42 gojazne do umjereno gojazne žene u postmenopauzi. Sve su ispitanice dobrovoljno sudjelovale u 15-tjednom trenažnom programu koji je osmislio i odobrio Ocjenjivački odbor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Michiganu. Trenažni postupak sastojao se od hodanja u jutarnjim satima po 4,83 km dnevno, pet dana u tjednu, u ukupnom trajanju od 15 tjedana. Za vrijeme hodanja trener je mjerio vrijeme i prijebenu udaljenost. Ispitanice su podijeljene u u dvije skupine prema dobi, težini, tjelesnoj grabi i inicijalnoj razini aerobnih sposobnosti, koje su vježbale intenzitom od 95% ili 125% ventilacijskog praga. Razina VP bila je prethodno utvrđena testom hodanja na pokretnom sagu. Prije početka i na kraju trenažnog programa, ispitanice su izmjerene s obzirom na ispitivane zavisne varijable: indeks tjelesne mase (body mass index, BMI), postotak tjelesne masti, VP i FS koja je mjerena Polar tahometrom za vrijeme hodanja na traci. Promjene u srčanoj frekvenciji i krvnom tlaku procjenjivane su na temelju njihova praćenja pomoću TM2421 ambulantnog FS-RR monitora tijekom sedam dana (A&D Company, Tokyo, Japan). Ispitanice nisu sudjelovale ni u kakvom dodatnom programu vježbanja. Rezultati Dnevni uzorak promjena FS i krvnog tlaka, uključujući i prosječnu procjenu srčanog ritma (MESOR), veličinu dnevnih otklona ispod i iznad prosječnog ritma (dvostruka amplituda), kao i standardne devijacije FS i RR izračunate su nakon prilagođavanja FS i RR 24- i 12-satnoj kosinusnoj krivulji (Halberg, 1969). Pomoću studentovog t-testa izračunate su promjene u veličinama parametara zavisnih varijabli. Utjecaj treninga na antopometrijske varijable nije se odrazio na veličinu BMI-a, dok je došlo do statistički značajnog smanjenja tjelesne masti (t=3.591, p<0.001). Umjereni gubitak tjelesne masti (2-3%), koji nije popraćen smanjenjem tjelesne mase, sukladan je nalazima prethodnih istraživanja koja govore o paralelnom povećanju bezmasne tjelesne mase (Ballor i Poehlman, 1994). Intenzitet treninga djelovao je stimulativno na aerobni kapacitet, i to preko povećanja VP-a. Trening je proizveo 4.5%-tno povećanje VP-a za svakih 10% povecanja trenažnog intenziteta. S druge strane, trenažni je intenzitet proizveo manje izraženi učinak na mjere funkcija RR-a. Trenažni intenzitet djelovao je i na smanjenje sistoličkog i dijastoličkog krvnog tlaka (RRsis, RRdijast), srcane frekvencije (FS) i srčanog ritma (MESOR), a učinak je bio proporcionalan intenzitetu vježbanja. Međutim, niti jedna od navedenih promjena nije bila statistički značajna. Kod jedne ispitanice, koja je vježbala sa 118.5% svog plućnoga kapaciteta, utvrđeno je smanjenje vrijednosti RRsis i MESOR (3mm Hg niže, mjereno pomoću Circadian Hyper Amplitude Tension, CHAT) nakon treninga. Međutim, nisu zabilježeni promjene krajnjih cirkadijanih RRsis i RRdijast dvostrukih amplituda. Zaključak Ovo istraživanje omogućuje donošenje ograničenih zaključaka o učinkovitosti hodanja radi poboljšanja kardio-respiratornih funkcija u postmenopauzalnih žena. Opći zaključak jest da je 15-tjedni trenažni postupak dovoljan za povećanje aerobnoga kapaciteta, a da će veličina poboljšanja, sukladno Karvonenovoj observaciji (Karvonen, 1957), proporcionalno ovisiti o trenažnom intenzitetu. Primijenjeni program vježbanja dovodi do značajnog povećanja aerobnoga kapaciteta, a dobiveni trend smanjenja parametara FS i RR nije statistički značajan. Unutar mjerenih kardio-respiratornih varijabli, samo su se neke komponente (RRsis, RRdijast, FS, MESOR) promijenile pod utjecajem trenažnog intenziteta. Također je došlo do neznačajnog smanjenja mjera njihove varijabilnosti. Iako rezultati ovog istraživanja nemaju dostatnu snagu da bismo definitivno mogli utvrditi ove odnose, razumno je reći da umjerena trenažna aktivnost (hodanje) može imati povoljne modifikacijske ucinke na MESOR i prosječne vrijednosti varijabli RRsis, RRdijast i FS, što je sukladno nalazima nekih prethodnih istraživanja. Intenzitet treninga nije utjecao na stopu ubrzanja FS za vrijeme progresivnog testa hodanja na traci niti na promjenu varijabilnosti mjera FS i RR. Konačno, može se zaključiti kako je RR pod kontrolom većeg broja faktora, što je vidljivo kada se RR abnormalnosti razmatraju izvan cirkadijanog konteksta. Nalazi dobiveni mjerenjem CHAT na primjeru jedne ispitanice (Borer i sur, 2002) pokazuju povećani rizik od srčanog udara usprkos normalnim prosječnim vrijednostima krvnog tlaka. Taj primjer ukazuje na različite mehanizme koji koordiniraju RR, FS i MESOR, s jedne, i cirkadijane promjene, s druge strane. Za bolje razumijevanje učinaka tjelesnog vježbanja na te kardio-respiratorne varijable potrebna su daljnja istraživanja. Koristan prilog tome bila bi upotreba prijenosnih monitora FS-RR koji bilježe srcane ritmove, kao i cirkadijane promjene (Halberg, sur. 2002)